Skip to content
VM Samael Aun Weor: Gnoza Psihologija Alhemija Astrologija Meditacija Kabala
Vera je Čista spoznaja, neposredna eksperimentalna mudrost

Sufizam

Štampaj E-pošta
Autor JOSÉ ENRIQUE SALCEDO   

 SufizamSufizam je mistički islamski pokret, koji je udaljen od tradicionalističkog pristupa Islama, i koji teži ka jednoj personalnijoj vezi sa Bogom. Ovaj podvlači važnost jednog unutrašnjeg traženja Boga kao komplement spoljnom redu „shariaha“, odnosno zakona

Naziv proizilazi od reči „suf“ (vuna), jer su stari "svedoci priča", od kojih je evaluirao sufizam, nosili vunenu odeću.
 
Sufisti imaju kao zadatak da se udube u poslednju realnost diviniteta konstantnim ponavljanjem „dhikr“ odnosno pominjanjem Boga.

DHIKR je arapsko ime koje znači „sećanje“ i odnosi se na na sufi praksu koja upliće sećanje na Boga, recitovanje imena Boga i svesnost Božijeg prisustva. Može se to činiti u tišini ili glasno, usamljeno ili grupno. Ovo dugo ponavljanje Božijeg imena za sufiste je metod radi mističke koncentracije. Često se koriste pomagalima kao što je muzika, brojanice, ples i sistematične disajne  vežbe. Ova je praksa potvrđena u Koranu 33, 41: “O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i navečer Ga veličajte.

Za sufiste, dhikr jeste i božanski, a i čovečanski akt. To je Bog koji sam sebe invocira, isto kao što je invociran i od vernika.

Na trdicionalan način, islam je dao Bogu 99 imena. Po Koranu, 7,179, “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima.” Neka od ovih odnose se na esenciju Boga, kao Alaha, supremno ime koje znači jedini, i “ar-Rahman”, Milostiv, koji je ponekad ekvivalentan sa Allah. Druga imena se odnose na kvalitete Boga, kao “ar-Rahim”, onaj ispunjen Kompasijama, i “al-Bari”, Tvorac. Druga kategorija se odnosi, u jednom pogledu, na ime Boga koje pokazuje Njegovu milosrdnost i, u drugom pogledu, na ime koje označava inteligenciju i veličinu Njegovu.

Većina Božijih imena nalazi se u svetoj knjizi; ipak neka proizilaze izvan Korana. Supremno ime Alah bilo je korišćeno pre epohe Korana. Nekoliko primera sa tipičnim imenima Boga jesu “al-Haqq” (Istina), “al-Ahad” (Jedini), “al-Hakam” (Sudija), “al-Quddus" (Svetac), “al-Kabir” (Majestetičnost), “al-Karim” (Velikodušnost), “al-Wali" (Protektor), “al-Wadud" (Ljubav).

Ponekad ime “dhikr” koristilo bi se kako bi označilo uopšte sufi ceremoniju ali, na specijalan način, odnosi se na invokaciju Božanskog Imena usred ceremonije.

Kao što možete videti, ova praktika blisko odgovara „podsećanju na Biće“ i „Superlativnu Svest Bića“, koja upražnjavana, momenat za momentom, vodi ka buđenju objektivne Svesti. O svemu ovome govori nam V.M. Samael:

Sufi  igrajući

Najgora stvar u životu je zaboraviti na samoga sebe. Prema tome potrebno je da transformišemo impresije, a ovo je moguće samo ako postavimo Biće između raznih vibracija spoljnog sveta i pameti. Kada neko unese između impresija i pameti ono što nazivamo Svest, evidentno je da se impresije pretvaraju u Sile i Moći Višeg reda.
 
Vrlo je lako postaviti Svest između impresija i pameti. Da bi impresije primila Svest, a ne pamet, potrebno je samo da ne zaboravimo na nas same u datom momentu. (...) Treba da budemo koncentrisani na Biće, kako bi Biće, Superlativna Svest Bića, bila ta koja prima impresije i na tačan način ih svari. Tako će se izbeći zastrašujuće reakcije koje svi, ovi ili oni, imaju pred udarcima koji dolaze iz spoljnog sveta. Na ovakav način se kompletno pretvaraju impresije, i jednom pretvorene, sjajno nas razvijaju.

Zato što ako neko zaboravi na sebe samog, na svoje sopstveno Unutrašnje Biće u prisustvu onog koji vređa, završava vređajući; ako neko zaboravi na samog sebe, na svoje sopstveno Biće u prisustvu čaše vina, završava opijajući se; ako neko zaboravi na samog sebe, na svoje sopstveno Biće u prisustvu osobe suprotnog pola, završava fornicirajući.
 
Kada neko nauči da živi u stanju Alertne Percepcije, Alertne Novine, kada se neko seti samoga sebe momenat za momentom, (...), kada neko nikad ne zaboravi na samoga sebe, nema sumnje, postaće svestan.
 
 U vremenima jakih iskušenja, pocenjivanja i razočarenja, svako treba da apeluje na intimno sećanje samoga sebe.

U dubini svakoga od nas nalazi se astečka Tonantzin, Stella Maris, Isis egipatska, Boginja Majka, čekajuči nas, da bi nam izlečila bolno srce.

Kada neko zadaje sebi šok „Sećanja na sebe“, proizvede se stvarno čudesna promena u celoj strukturi tela, tako da ćelije dobijaju drugačiju hranu.
Podsetimo se mudraca iz Majorke (Mallorca), Raimundo Lulio (1235-1315), koji u svojoj knjizi “Knjiga Stotinu Božijih Imena” potvrđuje metod velikih majstora islama: Dhikr, koji postavlja mistika u direktan kontakt sa Božanstvom.


SUFI INSTITUCIJE


INSTITUCIJE SUFI- Sufizam
 Sufizam je nastao kao institucija dosta rano, onda kada su sufisti formirali stabilne zajednice u kojima su mogli živeti zajedno, i u kojima su mogli učestvovati u aktivnostima edukativne vrste.  Sufi centri bili su često stvoreni na bazi karitativnih fondova (waqí) i razvijali su svojstveni stil života.
 
Prve su se grupe sufista pojavile u VIII i IX veku. Bagdadska škola predavala je sistematsko učenje mističkih etapa posredstvom čišćenja osećaja i duha. Počevši sa X vekom došlo je do distanciranja ortodoksnog islamizma i sufizma.
 
Sufi insitucije stavljale su naglasak, takođe, na vrline, kao što su poniznost i briga za bližnje.  
 
V.M. Samael tačno tvrdi da nesebično žrtvovanje radi čovečanstva jeste esencijalni elemenat istinske škole za regeneraciju. Iz ovog razloga, V.M. Sivananda ukazuje na asketizam kao esencijalnu karakteristiku sufizma. Devotan stavlja na raspolaganje Božijoj volji sva svoja fizička, mentalna i duhovna dela. Jedinstvo Boga, bratstvo među ljudima i sopstvena odanost Bogu najvitalnije su doktrine sufizma. Sufist prepoznaje uobličenog Boga, takođe, i aspekat bez forme. Sufizam kombinuje ekstazu sa delom u korist čovečanstva. Sivananda podvlači sledeće elokventne reči iz Korana:
Nijedan čovek nije stvarni vernik ako ne želi svom bratu ono što i samom sebi želi. Bog neće podariti Svoju ljubav onom čoveku koji neće biti odan ostalim stvorenjima. Bogu je onaj čovek omiljen koji čini dobra Njegovim stvorenjima. Najbolji među ljudima je onaj koji čini da raste dobro čovečanstvu. Sva Božija stvorenja su Njegova porodica. Hrani gladnoga, poseti bolesnoga i oslobodi zarobljenika kada je na nepravdu zatvoren. Pomozi svakoj potlačenoj osobi, i ako je i ako nije musliman. Voli najpre bližnjega svoga.
Svaki čovek može stići do svog oslobođenja posredstvom svoje vere i svojih dobrih akcija. (...) Anihlirajte vaš ego. Budite na usluzi napaćenom čovečanstvu. Žrtvujte svoj novac, svoje vreme i svoju energiju u korist siromašnih i potlačenih.
 
Podsetimo se, davati milostinju i dobročinstvo, jedan je od pet stubova islamizma.

SUFI REDOVI (ORDENI)


Redovi sufi  - SufizamSufi institucije iz prvog perioda Islama evaluirale su u XII veku prema formalnim redovima poznatim kao TARIQAHS. Bile su pod rukovodstvom duhovno uzdignutog lidera, poznatog kao SHAYKH, i bile su sastavljene od stabilnih članova (koji su mogli biti oženjeni ili neoženjeni) i od laičkih adepta. Glavni redovi su bili podeljeni na stotine drugih redova. Iako je glavni cilj bio da raste mistička Svest Božija, ispunjavali su, takođe, i važnu misionarnu ulogu, specijalno na granicama muslimanskog sveta, na mestima kao što je Centralna Azija, Indija, Sudan i Zapadna Afrika.

V.M. Samael tvrdi da u misionrskom pozivu je žrtvovanje, i da „ako ništa ne bi učinili da nosimo svetlost spoznaje drugim ljudima, narodima i jezicima, pali bi u duhovni egoizam, vrlo rafiniran, koji bi nam onemogućio svaki unutrašnji napredak.“ Da voliš, a da ne tražiš ništa za uzvrat, da izbaciš zlobu, da pravilno oprostiš defekte drugima, da svoj život staviš na raspolaganje bližnjem; svako pravo žrtvovanje nagrađeno će biti od Boga.

Sufizam- Islamski mistički pokret
Sufismul-  Mişcare Mistică Islamică
AddThis Social Bookmark Button
 
< Finalitet Gnoze: Samospoznaja   Protivnici Gnoze >